Piše: Adrijana Miletić Gospić, dipl. ing. prehrambene tehnologije i Ana Vukić, mag. molekularne biologije
Koliko god nam ta ideja bila nelagodna, ispostavlja se da nam se svima na meniju svakodnevno nalazi – mikroplastika. Popis namirnica u kojima je pronađena svakim je danom sve duži i duži pa tako danas znamo da mikroplastiku i nanoplastiku možemo pronaći u soli i šećeru, medu, vodi za piće, morskim plodovima, mesu, pivu, riži, pa čak i voću i povrću.
U istraživanju provedenom 2019. otkriveno je da prosječni Amerikanac, ovisno o dobi i spolu, godišnje “pojede” između 39 i 52 tisuće čestica mikroplastike, a ako k tome dnevne potrebe za vodom zadovoljava isključivo vodom iz plastičnih boca, konzumira još dodatnih 90 tisuća čestica. Autori istraživanja naknadno su zaključili da su iznosi koje su iznijeli najvjerojatnije vrlo podcijenjeni.
Koliko su mikroplastika i nanoplastika opasne za ljude? Istraživački tim Dječje bolnice Srebrnjak – sedmero liječnika i znanstvenika na čelu s prof. dr. sc. Mirjanom Turkalj – prvi će u svijetu zajedno s istraživačima iz još 7 zemalja u dugotrajnoj kliničkoj studiji do sredine 2025. godine odgovoriti na pitanje kako čestice plastike utječu na zdravlje ljudi i jesu li jedan od uzroka značajnog rasta prevalencije alergija i astme.
U laboratorijskim ispitivanjima pokazalo se, naime, da čestice mikroplastike mogu izazvati oštećenja ljudskih stanica, ali dosad nije bilo epidemioloških studija na velikim populacijama ljudi koje bi dokazale vezu između izlaganja česticama mikroplastike i utjecaja na zdravlje. ‘Čestice mikroplastike i nanoplastike nalaze se u hrani koju jedemo, vodi koju pijemo i zraku koji udišemo, no još ne znamo koliko su opasne po ljudsko zdravlje. Mi ćemo pokušati procijeniti gdje te čestice završavaju u našim tijelima nakon udisanja i unosa, a ti će nam rezultati pomoći da shvatimo učinke mikroplastike na ljudsko zdravlje’, kaže dr. Turkalj, voditeljica Odjela za pulmologiju i alergologiju predškolske dobi u Dječjoj bolnici Srebrnjak i dodaje: ‘Do 2025. gotovo polovica stanovnika EU-a imat će barem jednu kroničnu alergiju. Je li to povezano s mikroplastikom?’
Dječja bolnica Srebrnjak i kolege iz još 11 europskih istraživačkih ustanova u sklopu EU projekta Imptox do sredine 2025. imat će rezultate kliničke studije, a hrvatski istraživači provest će ispitivanja kod djece s alergijama u dobi od 6 do 18 godina u Slavoniji, Dalmaciji i Zagrebu. S obzirom na nedostatak podataka o utjecaju mikroplastike na ljudski organizam, nova saznanja proizišla iz projekta Imptox bit će temelj za donošenje regulatornih mjera za zaštitu od opasnosti i rizika koje sa sobom nose mikroplastika i nanoplastika. Kako bi se proučili njihovi potencijalni učinci na razvoj alergija, u međunarodnom multidisciplinarnom timu nalaze se stručnjaci iz područja prehrambene kemije, onečišćivača hrane, kemije polimera i metala, toksikologije, kliničke imunologije i alergije te raznih “omika”, znanosti koje se bave sveobuhvatnom analizom molekula koje čine stanice živih organizama.
Trebamo li se i kako štititi od izloženosti mikroplastici? Ima li mikroplastika u hrani veze s porastom alergija na hranu? Na koje sve načine mikroplastika utječe na hranu koju jedemo i treba li neke namirnice izbjegavati, samo za X-Lab, expert research hub JGL-a, otkrivaju članice zagrebačkog istraživačkog tima Imptoxa Adrijana Miletić Gospić, inženjerka prehrambene tehnologije i Ana Vukić, magistra molekularne biologije iz Dječje bolnice Srebrnjak.
TRI NAČINA NA KOJA MIKROPLASTIKA IZ HRANE MOŽE UTJECATI NA ZDRAVLJE LJUDI
Ono što danas znamo o utjecaju mikroplastike i nanoplastike (MNP) na zdravlje vezano je uz ispitivanja na životinjama ili stanične modele, tako da se ti zaključci ne mogu u potpunosti preslikati na ljudski organizam. Međutim, spomenuta nas istraživanja upozoravaju na to da MNP izaziva oksidativni stres, djeluje neurotoksično i imunotoksično, da može uzrokovati oštećenja jetre, utjecati na naše metaboličke funkcije te negativno djelovati na rad probavnog sustava, kao i na sastav našeg crijevnog mikrobioma.
Veličina čestice
Ovisno o samoj veličini čestice, mikroplastika i nanoplastika različito utječu na organizam. Najveće čestice, koje obično pojedemo, organizam uglavnom izbaci iz sustava putem stolice. Manje čestice, pogotovo čestice nanoplastike, naš probavni sustav može apsorbirati, a one najsitnije čak uspijevaju proći krvno-moždanu barijeru. Te čestice koje aposrbiramo potencijalno mogu imati štetan učinak na zdravlje.
Opasni aditivi
Čestice MNP-a u pravilu su “obogaćene” različitim aditivima koji se u proizvodnji dodaju u plastiku kako bi poboljašali njezina svojstva, kao što su, primjerice, bisfenol A ili ftalati za koje znamo da mogu narušiti hormonsku ravnotežu u organizmu.
Nosači zagađivača
Čestice MNP-a mogu djelovati kao nosači različitih onečišćivača poput alergena, teških metala, antibiotika i patogenih mikroorganizama i tako im omogućiti ulazak u ljudsko tijelo.
5 KLJUČNIH ČINJENICA: HRANA I MIKROPLASTIKA
1. Kako mikroplastika dolazi u okoliš?
Razlikujemo primarnu i sekundarnu mikroplastiku. Primarnu čine namjerno proizvedene sitne čestice plastike koje se upotrebljavaju u proizvodnji tekstila, medicini ili kozmetici. Sekundarna je mikroplastika ona koja nastaje raspadom plastičnog otpada i predstavlja daleko veći izvor mikroplastike u okolišu.
S obzirom na vrlo sporu razgradnju i nerazumnu uporabu plastike u posljednjih nekoliko desetljeća, količina se sekundarne mikroplastike u okolišu svake godine povećava, što će posljedično dovesti i do sve veće akumulacije mikroplastike u hrani i vodi, a samim time i do veće izloženosti ljudskog organizma.
2. Kako mikroplastika dolazi u hranu?
Mikroplastika u hranu može dospjeti na nekoliko načina: iz okoliša u kojem se neka namirnica prirodno nalazi (primjerice, iz mora u ribu), zatim tijekom procesa pripreme ili prerade ako se u tom procesu koristi plastičnim materijalima te prilikom distribucije i skladištenja u plastičnoj ambalaži.
3. Kako mikroplastika utječe na hranu koju jedemo?
Budući da utječu na metaboličke procese, čestice MNP-a mogu djelomično promijeniti nutritivnu vrijednost hrane. Istraživanje provedeno 2019. godine pokazalo je da nanoplastika smanjuje razine nekih esencijalnih aminokiselina i masnih kiselina kod rakova, mijenjajući donekle i njihovu nutritivnu vrijednost.
Također, čestice mikroplastike mogu izmijeniti svojstva tla i tako onemogućiti normalan rast i razvoj organizama važnih za održavanje njegove kvalitete. Zahvaljujući tome, biljke na raspolaganju imaju manje pojedinih nutrijenata, što na kraju može utjecati i na njihovu nutritivnu vrijednost.
Osim toga, kako se na čestice mikroplastike i nanoplastike mogu vezati brojni toksični metali i patogeni mikroorganizmi, to može dovesti do narušavanja zdravstvene vrijednosti namirnice.
4. Jesu li neke namirnice opasnije od drugih?
Veće količine mikroplastike možemo pronaći u morskim organizmima koji imaju mogućnost filtriranja poput školjkaša, ali i u pojedinim vrstama riba kao što su skuše i inćuni. Posebno su problematične sitne ribe koje se nerijetko konzumiraju neočišćene, zajedno s čitavim probavnim sustavom u kojem se zadržava najveći dio mikroplastike.
Što se tiče voća i povrća, veću količinu mikroplastike očekujemo u mrkvi, rotkvicama, repi i sličnim kulturama. Naime, većina se čestica MNP-a zadržava u korijenu biljke, a tek manja količina odlazi dalje prema stabljici i listovima biljke.
Također, važan je izvor mikroplastike u svakodnevnoj prehrani i morska sol, koja nastaje isparavanjem morske vode zagađene mikroplastikom. Unatoč tomu, još je uvijek preporučljivo konzumirati morsku sol jer predstavlja glavni izvor joda u prehrani.
Uz sol kao izvor mikroplastike često se navode i med i šećer. Međutim, treba naglasiti da navedene namirnice konzumiramo u jako malim količinama, do par grama dnevno, tako da je taj unos ipak relativno malen.
5. Koliko su zapravo problematične plastične boce?
Voda flaširana u plastičnim bocama, kao i svi drugi napici skladišteni na taj način, predstavlja značajan izvor mikroplastike. Analizom sastava takvih napitaka utvrđeno je da mikroplastika u njima potječe od PET i PP polimera, koji su sastavni dio plastičnih boca (PET) i plastičnih čepova (PP).
Budući da je voda nutrijent koji svakodnevno unosimo u većoj količini, možemo zaključiti da je voda iz plastičnih boca zapravo glavni izvor mikroplastike u našoj prehrani. Plastici smo jako izloženi i konzumiranjem toplih čajeva iz vrećica jer se ogromne količine čestica ispuštaju u napitak u procesu pripreme.
UTJEČE LI MIKROPLASTIKA NA PORAST BROJA ALERGIČARA?
O mogućnosti porasta respiratornih alergija povezanih s mikroplastikom raspravlja se još od početka 21. stoljeća, kada je prvi put primijećeno da udomovima u kojima žive djeca sa simptomima alergija prašina sadrži visoke koncentracije ftalata. Kasnije su studije zabilježile i poveznicu između povišene razine ftalata u urinu trudnica i rizika za razvoj astme kod djece.
Također, danas znamo da mikroplastika i nanoplastika mogu djelovati kao nosači alergena te tako potencijalno utjecati na pojavu alergija ili težinu simptoma.
U kontekstu alergija na hranu, čestice su nanoplastike jako važne jer se pretpostavlja da zbog svoje veličine, koja im omogućava da se provuku kroz površinu crijeva, mogu mijenjati i sam probavni epitel i stanice crijeva te tako povećati propusnost barijere za nutritivne alergene.
Na temelju dosadašnjih istraživanja na životinjama možemo donijeti neke zaključke o tome kako bi MNP mogao utjecati na razvoj alergija, no o njegovu utjecaju na pojavu alergija i drugih bolesti kod ljudi još se uvijek relativno malo može reći sa sigurnošću. Upravo su zato projekti poput Imptoxa iznimno važni.
KAKO MOŽEMO SMANJITI KOLIČINU MIKROPLASTIKE U HRANI KOJU UZGAJAMO?
Mikroplastika u poljoprivedne kulture može dospjeti onečišćenim zrakom, tlom i vodom za navodnjavanje te upotrebom gnojiva koje sadrži veće količine mikroplastike.
Daleko najveći izvor mikroplastike za poljoprivredne kulture predstavljaju gnojiva dobivena pročišćavanjem otpadnih voda. Naime, pročišćavanjem otpadnih voda ukloni se i do 90% mikroplastike koja onda ostaje u kanalizacijskom mulju koji se pak nerijetko koristi kao izvor jeftinog gnojiva u manje razvijenim zemljama svijeta.
Također, trošenje automobilskih guma važan je izvor mikroplastike u okolišu, stoga su kulture uzgajane u blizini većih prometnica izloženije mikroplastici od onih daleko od prometnica.
Dakle, vlastiti uzgoj daleko od prometnica i primjena provjerenih gnojiva može znatno smanjiti količinu mikroplastike u poljoprivrednim kulturama. Budući da je upotreba gnojiva dobivenog pročišćavanjem otpadnih voda zabranjena u ekološkoj proizvodnji, kupnja proizvoda s ekološkim certifikatom donekle jamči manju količinu mikroplastike u njima.
NAŠIH 7 SAVJETA: KAKO IZBJEĆI MIKROPLASTIKU
1. Obavezno očistiti ribu od iznutrica prije konzumacije jer se mikroplastika najvećim
dijelom zadržava upravo u probavnom sustavu.
2. Kad god je moguće, birajte voće i povrće iz vlastitog ili ekouzgoja.
3. Ako ste ljubitelj čaja i svakodnevno ga konzumirate, umjesto čaja u filtar-vrećicama
birajte čaj u rinfuzi.
4. Pijte vodu iz slavine ili onu pohranjenu u staklenim bocama. Isto pravilo vrijedi i za
sve ostale napitke.
5. Ako već morate upotrebljavati plastične bočice, da biste minimalizirali prijelaz čestica
MNP-a u tekućinu, nipošto ih ne izlažite visokim temperaturama ili izravnoj sunčevoj
svjetlosti. Ne radite ono što obično radimo ljeti – ne ostavljajte boce vode u užarenim
automobilima.
6. Izbjegavajte skladištenje hrane, pogotovo tople, u plastici, niti ju tako podgrijavajte.
Grijete li obroke u mikrovalnoj pećnici, upotrebljavajte posuđe izrađeno od materijala
namijenjenih tomu.
7. Hranite li dojenčad mliječnim formulama, birajte staklene bočice umjesto plastičnih.
